Naša žena se ovoga jutra probudila ranije i življe nego inače, skače po kući kao mlada gazela, smije se i ne prigovara, ništa joj nije teško. Onaj naš mlađi koji se lani počeo baviti apartmanima koje smo mu uredili u onoj staroj kući šta viri iz mora, u kojoj nitko nije htio živiti radi vlage, vratio se s ljetovanja iz Tajlanda. Tamo je proveo tri mjeseca ništa ne radeći, a sve to od onoga što je zaradio prošlo ljeto, i još mu je, kaže, ostalo taman do početka ovog. Sada se u teći kuha pašticada i mijese se njoki u čast njegovog povratka. Mi se dvoumimo da li da eksplodiramo od ljubomore i bijesa ili da se prepustimo užitku toga nam najdražeg jela, koje se u našoj kući kuha samo u rijetkim prilikama.
Jer mi smo se od početka čudili i negodovali nad njegovom odlukom da tamo negdje na toplom provede svoje drugo dugo toplo ljeto i nazove ga odmorom koji je zaslužio, jer se ovdje strašno umorio od gledanja svojih gostiju. Ne znaš ti koliko je to stresno, objasnio nam je, svaki dan moraš gledati da im štogod ne fali, da ti sve bude puno, da se ne preklapaju i da ti se dogodine vrate. Nije ti to kao drugi poslovi u turizmu, gdje samo radiš i ništa ne misliš. Stres i strah da ti neće biti sve puno samelju ti živce i iscrpe te gore nego bilo što drugo…
