Ima jedan u našemu mistu koji je držao zadnju kobilu i svako jutro si ga mogao vidjeti kako lagano kaska za njom, strpljivo čekajući ako joj se prohtije stati. Te kobile sada nema, ali je on nastavio svoju užancu jutarnjeg putovanja do vinograda. Svako malo zastane na cesti, nasloni se na kameni branik i gleda negdje u daljinu, ne skidajući sa svojih leđa jutenu vreću u kojoj je nekada njegova kobila nosila travu za svoje noćne obroke, a sada nitko živ ne može dokučiti što je u njoj. Nama se ponekad čini da u njoj nosi svoje sjećanje.
Mi takve vreće nemamo, a kad bismo je kojim slučajem imali, nosili bismo unutra sve beštime ovoga svijeta koje smo izgovorili u ljutnji, nemoći i bijesu svaki put kad bi nestajao dio svijeta koji smo čuvali i gradili. Sada je ispalo da je taj naš svijet memorije i naslijeđa jednako životan i smrtan kao i ona njegova kobila.
Naša teta, ona koja se nikada nije udavala i zato mora živjeti s nama do kraja svoga života, jer nema nikoga tko će je naslijediti i brinuti se o njoj u starosti, diže se svakog jutra prije svih i vrti se po kuhinji čekajući da se netko drugi digne i upali televizor. Gledamo je jutros malo pažljivije kako sjedi na svojoj stolici i bulji u prazan ekran koji je odražava kao neko sinje more po najvećoj bonaci. Obično je žalimo jer mislimo kako je nesretna jer nikome neće prenijeti svoj život, ali jutros, u ovom sentimentalnom raspoloženju, bogami joj zavidimo kao promatraču neke strašne bitke koji je jedini preživio i razumio. Bez nje, koja ništa nije stvorila i stalno nam je bila na teretu, razmišljamo, naš bi život i naša kuća bili neusporedivo siromašniji. Bez toga upornog promatrača televizije i kuhinje, naših uspona i padova, svakodnevnog nezadovoljstva i beštimi, ljubavnih obećanja i zakletvi, brodova i vinograda, pokušaja i pogrešaka, bez tog nekog samozatajnog zapisničara naše memorije u bilježnicu koju nitko neće vidjeti, čini nam se da bi naša obiteljska epopeja bila krnja i nepotpuna. Promatramo je sad na toj stolici kao neko obiteljsko blago koje nam je svakoga dana pred nosom, samo je imamo i ništa više. Kao i svako drugo obiteljsko blago koje se čuva i ne koristi, ona ima savršenu funkciju da nas čini sigurnima.
Suze nam naviru na oči, i da naše blago to ne bi vidjelo sagnute glave ustajemo i izlazimo na rivu. Prije turističkih spavača zauzimamo stol u prvom redu do mora, iako ga ne možemo vidjeti od jahti koje su napravile barikadu našem pogledu, ali to nas jutros ne nervira. Gledamo naše more po sjećanju, sigurni smo da je tu i da će nam se jednom ukazati.
Kad prva jutarnja ceremonija završi, prepuštamo rivu drugima i penjemo se prema našim dvorima. Teta još uvijek sjedi na svojoj stolici i promatra svoje crno more. Zastajemo na vratima, ona se okreće prema nama i pita kako smo mogli izaći iz kuće, a da joj nismo upalili televizor.
Cilo vrime sjedim ovdje sama kao neka mona, kaže.
