Kad smo u lipnju 1999. godine razgovarali za More Danu Lenardu bila je trideset i jedna godina, a već je s partnerom Carlom Nuvolarijem projektirao jedrilicu od 64 metra, bio znano ime u dizajnu megajahti i iza sebe imao desetak realiziranih velikih projekata. Dok me vrućeg srpanjskog dana vodi po svom ogromnom, 2000 m2 velikom studiju u Scorzèu, dvadeset kilometara od Venecije, u kojem radi s tridesetak suradnika, pokazuje mi model 150-metarskog Lursena, s 25-metarskim bazenom, vrijednog skoro pola milijarde dolara, na kojem baš radi, ali razgovor svakog časa bježi Kornatima, Malim Vruljama i Kravljačici u kojima je proveo pune četiri godine života. I kamo se opet sprema za desetak dana s obitelji u kućicu s tri minijaturne prostorije, ali s vlastitim mulom i dva korpo morta. Ta njegova opčinjenost morem i fascinantni i originalni projekti koje je svih ovih godina radio činili su mi ga bliskim unatoč činjenici da ono što najčešće radi nikad osim na slici neću moći ni vidjeti. A talent, vizionarstvo i potez ruke, jer Dan sve crta rukom, po starinski, zajedno s inženjerskom preciznošću Carla Nuvolaria i tehnološki moćnom mašinerijom suradnika osigurali su mu projektiranje nekih od najpoznatijih megajahti uopće. 88-metarska Quattroelle, 64-metarska Lady M, 86-metarski Seven Seas Stevena Spielberga, 82-metarska Alfa Nero, 64-metarski keš Felicita West samo su neki od njih. Za koji tjedan u more će 106-metarska trojarbolna jedrilica prema kojoj Maltese Falcon izgleda maljušan. Istodobno, ključan je čovjek za uspjeh Monte Carlo Yachtsa, a već nekoliko godina radi i na projektu jedrilica koje bi sam gradio i koje će po svemu onome što sam imao priliku vidjeti biti posve drukčije od svega što smo dosad vidjeli. Prvu od njih, desetmetarski day sailer, namjerava predstaviti u siječnju sljedeće godine u Düsseldorfu.
Da trebaš navesti tri stvari koje su odredile tvojih sedamnaest godina od našeg razgovora za More, što bi odabrao?
Tad sam tek upoznao suprugu, a danas smo obitelj s troje djece koja živi u Italiji. Godine 1999. nisam razmišljao gdje ću živjeti, bio sam predan samo poslu. Danas se puno više napajam Italijom. Tada sam bio Slovenac koji radi u Italiji, a danas taj talijanski prostor utječe na moju kreativnost mnogo više nego to što sam se rodio u Sloveniji. Danas sam više talijaniziran u smislu dizajna nego što sam bio prije, što nije loše jer se talijanski dizajn u to vrijeme izgubio, a ja ga držim živoga iako nisam Talijan. Moj privatni i obiteljski život usidrio se u talijanskom prostoru.
Potom, od studija koji je bio sličan svim studijima u svijetu stvorili smo ovu tvornicu snova. Još se sjećam prvih klijenata koji su došli ovamo i vidjeli cijeli taj tim kako radi u toj okolini pa kazali da znaju da su u dobrim rukama. Tad sam razumio značenje toga da te klijent treba vidjeti kao firmu, kao neku sigurnu bazu. Znači, ne danas si tu, a sutra te možda neće biti. S ovakvom strukturom jasno je da nećemo nigdje pobjeći. To je kao neboder od banke. Po tome se mjeri vrijednost neke institucije. A to je bio osmišljen scenarij. Htjeli smo i na taj način pokazati posvećenost samo yacht dizajnu, a ne da studio izgleda kao kuhinja, unajmljen stan ili kancelarija u nekom prostoru gdje imaš pet vrata i tu je yacht dizajn između advokata i ginekologa.
A onda počinješ razmišljati koliko ćeš projekata napraviti u karijeri. Prije 17 godina činilo mi se da ću ih napraviti bezbroj. A sad razumiješ da, ako si sretan, imaš još 35 godina ispred sebe, 35 odmora, 35 jedrenja. Možda ću raditi još dvadeset ili dvadeset i pet godina. Mogu već izračunati koliko ću napraviti projekata do kraja života. I onda počinješ odabirati one koji te interesiraju, a s druge strane, kad ga napraviš, razmišljaš o njemu kao nešto što treba ostati iza tebe.
