Časna riječ
U DeListešu je kao da si došao kod Zdravka doma gdje kužinava s ekipom. Gori vatra, on kuha, svi su dobre volje i pomalo pomažu, jedan guli kapulu, drugi čisti ribu
Zdravko mi je dao časnu riječ da se neće pretvorit u nešto drugo, industriju koja izbacuje hranu za grupe — kaže mi teta Mare, Mirjana Erceg, novinarka u penziji dok sjedimo za jednim od dva stolića stisnuti uz kameni zid ispred restorana DeListeš, niti dvadeset metara od splitske peškarije. “Oni su pristojni ljudi, pravi Dalmatinci i ovo je pravi dalmatinski, domaći đir, ne za tajkune nego za običan svijet. I zato tu slatko nešto pojedem gotovo svaki dan.” Okarakterizirala ih je kirurški precizno, vidi se da su iza nje četiri desetljeća novinarska, a meni sad ostaje ispričati zašto smo se ovdje našli i tko su ti pristojni ljudi.
DeListeš je restoran sa četiri stola, uz ona dva minijaturna na ulici tu su još dva malo veća unutra u lokalu s otvorenom kuhinjom. Da se ne znam kako stisnu jedan uz drugoga, kad ova nesretna korona prođe, nema šanse da odjedanput ugoste više od dvadeset ljudi. Zapravo neće ih samo ugostiti, učinit će da su kao doma ili kod prijatelja, tako će ih poslužiti i tako će im kuhati makar će za sebe reći da se radi o tradicionalnoj dalmatinskoj kuhinji na moderan način. I to sve u šest jela ispisanih rukom na jelovniku, listu istrgnutom iz bilježnice na kojem se na vrhu koči natpis cash only, a na dnu lozinka wi-fija. Rijetka su ptica u našem pomodnom ugostiteljskom jatu koje najčešće stremi zaradi pod svaku cijenu, usput zaboravljajući tko smo i što smo jeli doma kad smo mi ili naši stari bili mali. E baš zato što to Zdravko Listeš nije zaboravio čekamo lagani ručak i ćakulu koju s takvim tipom niti slučajno ne bismo propustili. (…) Više pročitajte u 263. broju Mora.
Piše: Braslav Karlić
Foto: Mladen Šćerbe