Kad se u ribarskoj kuhinji kuhao brujet od svakega dneva to je bilo jelo koje se kuhalo brzo i jednostavno. Koristile su se uglavnom sitne ribe, one koje nisu mogle na tržište (peškariju) pa čak i komadi neke bolje ribe koju su predatori načeli već u mreži. To je bila doslovno mješavina svega i svačega. Ali za divno čudo ukusna! Kuhali su se i jednovrsni brujeti kao od sardela (vidi More travanj-svibanj 2015. ) ili od bateja (bukvina), crneja, škarpuna, ugora i sl. i to onda kad se htjelo zadovoljiti nečiju trenutnu kulinarsku želju ili bonkulovičevski prohtjev. Uz ovakve brujete obvezna je bila svjetovna, siromaška pulenta (pura). A kad je trebalo skuhati reprezentativni brujet, kad je trebalo učinit figuru, kad se trebalo pokazati i kao umješan ribar i kao darežljiv domaćin, kad je brujet trebalo iznijeti na stol pred uvaženog gosta, e to je bila druga priča!
Za brujet od prezence od ribarskog ulova biralo se ono najbolje. Biralo se ono što će zadiviti i kao lovina i posebno kao jelo za kojim će se oblizat prste. Riba je birana tako da učini jelo već na prvi pogled nepcu podatnim, primamljivim, poželjnim i neodoljivim. To je morao biti brujet kojim će se i ubuduće domaćin moći u svakoj prilici pohvaliti, a ugošćeni uglednik pričati čega je sve u brujetu bilo i čime se osladio.
