Polovica je srpnja, vrijeme odavno planirano za otplovljavanje do Crne Gore i plovidbu Bokokotorskim zaljevom. Često smo tamo, barem dva, tri puta godišnje, znamo i zajedriti, kako smo to učinili prošlog kolovoza testirajući J 70 ili krajem svibnja ove godine ploveći Sunreefom 60, ali plovidba – to je ipak nešto drugo. Duboko u kopno, najviše na Jadranu, zavučeni zaljev, okružen u svome sjevernom dijelu visokim gorama, s obalnom crtom dužom od 100 km svakomu tko plovi od davnina je mitsko mjesto. Sudbinu su mu tkali pomorska tradicija i strateški značaj. Saloni kapetanskih i pomoračkih kuća građenih u doba jedrenjaka kad su ovdašnji pomorci navigavali svim morima svijeta puni ex voto slika i zavjetne relikvije u crkvama najbolje nam to kazuju. Za razumjeti ovdašnju povijest ne treba ništa drugo nego pristati na otočić Gospe od Škrpjela i zaći u crkvicu opločenu zavjetnim pločicama. (…)
Kasno je poslijepodne, isplovljavamo, odlazimo na pumpu tik uz marinu, pa na carinski gat jer valja napraviti izlaz ne samo iz Hrvatske već i iz EU. Razmišljam kako se vremena mijenjaju pa dolazim do zaključka da zapravo sve ostaje isto. Ako je išta bila konstanta na ovim prostorima, onda je to izmjena granica, država s njihovih strana, režima u kojima ljudi žive. (Više pročitajte u Moru)
