Borba za posljednjeg čovjeka
Priča mi nekidan jedan stari učitelj koji je došao na naš otok umrit, jer se na njemu rodio, da je kao mladić radio na jednom drugom otoku adriatskom, u jednom malom mistu blizu mora, možda najmanjem na svitu, koje je imalo školu samo sa jednim razredom u kojem su učile sve četiri klase.
Ali kad je on tamo stigao, u toj školi je bio samo jedan mali kojega je vodio i učio od prvog do četvrtog razreda. Da je bio bistar čudo jedno, odmah se vidilo da će od njega postat čovik, bez obzira na toliku usamljenost ili kako bi se danas reklo, izolaciju. Onda se još tuklo dicu i u tom razredu je postojala tanka šiba od onoga uče što je prije podučavao, za one koji su tu prije bili, a bilo ih je puno, možda pet ili šest.
Ali da on tu šibu nikada nije upotrijebio, niti da je maloga rukom udario, toliko je taj mali bio dobar. A nisu baš svaki dan ni u školi bili, najviše bi vremena proveli u kajiću, mali bi veslao i usput dijelio i računao, učio o planktonima, osekama i plimama, zakonima fizike i kemije, nabrajao bi gradove i recitirao pjesmice kao svi drugi đaci u svim drugim školama, učo bi dizao mreže, vrše, parangale.
Još bi i koju ribu odnio doma svojima, a ponekad su zajedno i marendali. I još nam kaže da mu je te četiri godine bilo najbolje u životu i da još ni dan danas ne može prežalit što se ta škola zatvorila, ljudi otišli, misto ispraznilo i na kraju se sve rasprodalo nekome bogatunu koji je to sve skupa pretvorio u hotele za iste takve bogatune. „A šta je bilo sa tim malim, jeste li ga kad poslije vidili ili čuli, kako je prošao u životu?“ interesira nas, jer o ovome drugome sve znamo. (…) Više pročitajte u 259. broju Mora.