Ne znamo jutros hoćemo li se smijat ili plakat od muke što smo još jedanput, po ko zna koji put, propustili ono što nam je cijeli život moglo učinit ljepšim i svrstati nas uz bok najboljima. Uprskali smo da nismo mogli gore, ali nam je istovremeno bilo da nije moglo bolje. Jedan naš turist kojega smo gledali kao svoga jer nije propuštao priliku da nam nahvali vino svaki put kad bi mu natočili čašu, prije nego je otputovao, kupio je dvadeset boca i zamolio nas da više nikome ne dajemo niti da kuša to žuto blago, dok se on ne javi iz Engleske gdje će ga ponuditi nekim bankarima koji imaju svoje trezore u kojima čuvaju sva najbolja vina na svijetu. Kako vina stare i sazrijevaju, tako im se diže cijena i poduplava zajedno s modom, koju oni nametnu ili čekaju da sama dođe. „A ovo vaše vino“, kaže, „zaslužuje sto funti.“ Najmanje. Navikli smo mi već da nas lažu i mažu za onih desetak dana koliko su u transu i to im ne zamjeramo, jer nam je ipak nekako drago kad nas hvale. Ali ovaj je bio toliko uvjerljiv da smo nekoliko dana nakon njegova odlaska zabranili svima da idu u konobu i rastaču vino. „Ako ste žedni“, razglasili smo, „eno vam butiga pa kupujte, ovo blago ne dirajte, jer ćemo ga prodat pod suho zlato.“
Ali već nakon tri dana nono je rekao za ručkom da zašto je on cijeli život radio ako se sad ne može napit vina od sto funti i da šta mi možemo bolje kupit za te pineze. To ti je isto kao da prodajemo škarpine i sa tim šoldima kupujemo paštete.
„Ajde dobro“, rekli smo, „ali samo ovaj put.“ I taj samo ovaj put pretvorio se u svaki put, i svaki put smo se sve više divili i uživali u tom našem skupom vinu. Vanka se za to nije smjelo znati, jer bi nam se dobro narugali, a mi ih ne bi mogli, onako primitivne, podučit o svemu onome što nas je onaj pametni Englez naučio. Ili bi, što bi bilo puno gore, dolazili stalno u naše dvore i trošili nam besplatno to naše zlato.
Uživili smo se bili te jeseni i dobar dio zime u ulogu bogataša kojima nije žao niti sto funti ulit u brujet, da bi bio onako kako Bog zapovida. I te spize bile su puno bolje od onih koje smo kuhali sa tim istim vinom prije nego što smo doznali koliko vrijedi. Eto u kakve rajske predjele nas može odvest prosvijećenost. Već smo se bili pripremili i da neku knjigu počnemo čitat.
I onda nam jednog dana u proljeće, kad smo već bili načeli bačvu sa mladim vinom u kojem nismo mogli uživat kao u starom, kojega je nekako brzo ponestalo, naš najmlađi za ručkom rekao da se onaj Englez javio mailom i rekao da je pridobio one svoje bankare i da su odlučili otkupit sve što smo prošloga lita zapečatili. Bilo nam je kao da nam je netko udario onaj tvrdi poštanski pečat posred čela. „Kurbe ti Gospe, a mogli smo biti bogati“, zaplakali smo za stolom. Mogli smo se obogatit i ko zna šta kupit sa tim pinezima.
„Ajde bogati“, kaže nono, „šta tu cmizdriš bez veze? Ali si već zaboravio da smo mi već bili bogati? A ako on opet dođe ovoga lita i ako mu se opet svidi ovo mlado vino, opet ćemo bit bogati.“
Zašto u ovoj kući nas nitko ne razumi, pitamo se u sebi, oblačimo onu našu jaketu koja je odavno trebala postat štraca za brisat pod, izlazimo iz kuće i uputimo se prema rivi. Putem lagano dižemo glavu, da ne bi neko, ako ga slučajno sretnemo, pomislio da nas nešto muči.
Piše: Senko Karuza