Bajk za škoj
Umjesto da na otocima dožive sudbinu tovara i mula pa da rijetke primjerke pokazujemo turistima kako bi ih snimili za uspomenu bicikla ima kao nikad
U doba prije trajekata dok su se rijetki auti na škoje transportirali kao i svaki drugi teret i iskrcavali brodskom dizalicom ili preko puntižela, tovar, mula i kaić bili su glavna prijevozna sredstva. Uz njih bi se našao i kakav Rogov, Lastin, Pionirov a na Visu i BSA Airborne bicikl zaostao od britanskih vojnika iz Drugog svjetskog rata. Služili su uglavnom za đir od kuće do rive ili do susjednog mjesta makadamskom cestom jer sve ostalo bile su kozje staze na kojima bi se redovito probušila guma, a nerijetko i polomila rota. A onda su počeli stizati Tomosovi poštarski APN-i, pa Vespe, a Zastave 750 ili 1300 stizale su trajektima.
Izgledalo je da bicikle iz dana u dan gazi vrijeme i da im je namijenjena sudbina tovara i mula. Da odu u ropotarnicu povijesti pa da rijetke preživjele egzemplare pokazujemo turistima kako bi uz njih snimili fotografiju za uspomenu. Kakva greška! Danas kad je na otocima automobila i širokih asfaltiranih cesta kao u priči, bicikla je još i više. Postali su potreba i moda, podobni za elegantnu vožnju rivom, brzi dolazak do susjednog mjesta, ali i jurnjavu onim puteljcima i kozjim stazama kojima se nekad biciklisti nisu mogli niti približiti. Biciklima se vozi domaći svijet, turisti, avanturisti i sportaši, uređene su stotine i stotine kilometara biciklističkih staza, organiziraju se sportska natjecanja i eventi, bicikli su standardna ponuda turističkih agencija, oprema luksuznih vila i jahti…
One koji su, poput Jakova Bulića, i prije četrdeset godina plivali protiv struje pa se od doma u Križnoj luci do hvarske Pjace nisu vozili drukčije nego biciklom, gledalo se pomalo s podozrenjem i čekalo kad će i oni kapitulirati. Opet greška! Jakov ne samo da nije odustao nego je njegov bicikl s kojeg ni danas ne silazi pravi homage onima iz njegove mladosti, sastavljen od pet različitih starih okvira, guvernala, kotača… Jakova i njegove istomišljenike počele su slijediti supruge, pa djeca, pa njihove djece djeca, a ima ih koliko god hoćete na Braču, Visu, Korčuli, Lošinju, Krku… Nastavili su im se otočani vraćati iz puno razloga.
Vožnja bicikla je pogled na svijet, izraz ekološke svijesti, ali i potreba i privilegij, osobito u doba turističke sezone kad se veliki dio prometnica zatvori za bilo kakav prijevoz, a one u kojima je dozvoljen zakrče automobilima. Ima li boljeg načina za stići iz viške luke do tri kilometra udaljene plaže Grandovac negoli vozeći se biciklom i to rivom i cestama uz more ili s kraja na kraj luke Starog Grada. Ništa drukčije nije niti u Cresu ili na Rabu. Bicikl živi drugu mladost i na otocima. Hrani li je više domaći svijet ili svi oni pusti gosti što ih dovoze na svojim automobilima, teško je reći. Na koncu i nebitno. Jer glavno je da se pedalira. (…) Više pročitajte u 260. broju Mora.
