Od 1948. kada je osnovan pa sve do danas, 70 godina kasnije, Mornar je klub s posebnom energijom i karizmom. U njemu svi imaju isti tretman bez obzira na dob, završenu školu, posao ili društveni status, demokratičan je i otvoren za sve, a klupski kafić Kutić kultno je okupljalište splitskih zaljubljenika u jedrenje, jer tu u bilo koje doba dana ili godine uvijek možete naići na sugovornike spremne za ćakulu o moru i brodovima. Uz to, Mornar uvijek vrvi najmlađim jedriličarima, jer osim što tradicionalno ima najbolju školu jedrenja u Hrvatskoj, ista je u tome klubu besplatna, a malim jedriličarima hangar i klupske prostorije su kao drugi dom. Mornar je stoga kao živo tkivo pa nikada nije problem okupiti 40 ili 50 članova da volontiraju kada se rade velike regate za male klase, ili njih desetak koji su spremni danonoćno dežurati kada se organizira regata Svetoga Nikole ili Sušac 100 x 2.
Dva po svemu vrlo različita razdoblja obilježila su povijest Mornara. Prvo je bilo od osnutka do 1974. godine, kada se ratna mornarica povukla iz kluba i prepustila ga na upravljanje civilima, a drugo je počelo 1996. godine i traje sve do danas. Naime, te 1996. se na sceni u klasi Laser pojavio Mate Arapov, a klupsko rukovodstvo tada je, pritisnuto poslijeratnom besparicom, donijelo tešku, ali krucijalnu odluku da se žrtvuje jedrenje u svim ostalim klasama i da se klupski resursi ulože samo u dvije − Optimist i Laser. Ta odluka odredila je modernu povijest Mornara i rezultirala niskom fantastičnih rezultata, čija je kulminacija bila osvajanje srebrne olimpijske medalje u Riju. Zanimljivo, 1996. godine predsjednik kluba bio je isti kao i danas − Lenko Jakelić. On je kao dijete živio poviše uvale Baluni, s prozora je gledao kako isplovljavaju jedrilice i to ga je privuklo da se 1955. godine učlani u Mornar. Kako je došao, tako je ostao cijeli život.
