Život mora jednom stati
Nema više nepravde, nono moj dragi, jer više ništa ne radimo i za ništa nas nije briga, samo čekamo turiste i smrt, ti i ja podjednako.
Ne brine mene ni korona ni ovi pusti potresi, kaže naš nono danas usred ručka, sve će to nekako proći, ali kad će ovome jugu doći kraj, ne vidimo ni sunca ni miseca već petnaest dana. Onako bezvoljni od puste vlage koja nam se uvukla u dušu nismo niti imali volje odgovoriti mu, niti mu prigovorit da ne griješi dušu takvim besmislicama. I ostao bi to još jedan bezvoljni i nervozni ručak gdje svako svakome ima nešto za reći, ili još gore, prešutit i mučat o onome što se vidi, da naš najmlađi nije dodao da je to tek početak, jer mi, nojevi u pustinji, uopće nismo svjesni što nas još čeka zbog posljedica globalnog zatopljenja i ubrzanog uništavanja Planete. Morali bi se svi, sada ovdje za ovim stolom, upitati što smo kao fameja učinili da to spriječimo. Ti si potpuno poludio, podigao je glas nono, ili ti je jugo oduzelo pamet. Kako nas možeš za nešto optužit, kad svi znaju da ne radimo ništa, niti oremo, niti sijemo, niti zemlju trujemo otrovima, niti lovimo i uništavamo more, samo se držimo svojih apartmana koji su ionako veći dio godine prazni, a oni koji liti dođu proizvode nered i zagađuju. Naše su ruke barem zadnjih dvadeset godina čiste i savjest mirna. Nikome mi nismo naškodili, niti su se sunce i misec sakrili zato jer u našemu mistu svi žive od apartmana. Najbolje bi ti bilo da malo prošetaš po mistu, ali diši što manje da i nama ostane štogod za udahnut.(…) Više pročitajte u 258. broju Mora.
*Tiskano izdanje potražite na kioscima ili digitalno izdanje putem Google Play i AppStore aplikacija, kao i u našem webshopu.
Piše: Senko Karuza