Baš bi me zanimalo što bi prije petnaestak godina kazao Božo Šare, vlasnik Bota Šare, da sam mu predložio da se počne baviti pripremom sushija. Možda bi mi kazao da sam lud i da se uhvatim ribe i neretvanskih gambora što ih je upravo na stol za kojim smo pričali donijela njegova Tanja ili bi me onako lukavo pogledao i, da me ne bi uvrijedio, kazao kako bi bilo o tomu dobro promisliti. Bilo kako bilo, niti mi je to palo na pamet, niti sam blagujući u njegovom restoranu u Malom Stonu mogao zamišljati kako će se razvijati njegov gastronomski brend. Znao sam jedino da za budućnost ne treba strahovati, jer Božo i Tanja imaju čak šestero djece koji od malih dana pomažu u lokalu pa će zasigurno tkogod od njih nastaviti ono što su roditelji započeli. A nije toga bilo malo jer tih su godina krenuli u ekspanziju pa su uz Bota Šaru u Malom Stonu otvorili restorane u Splitu, na Bačvicama, a potom u Zagrebu, najprije na Novoj Vesi, a onda se preselili u Zvonimirovu ulicu. Svi su oni njegovali prepoznatljivu Šarinu kuhinju poznatu po najboljoj kamenici na svijetu, vrhunskoj ribi i rakovima, stonskim rižotima, odličnom mesu, domaćem povrću, a sve to spravljeno na lokalni malostonski način.
I onda odjedanput, prije kakvih pet godina dolazi vijest, da Šare otvara Oyster & Sushi bar u Dubrovniku. Znao sam da je Božo poduzetan, ali nekako sam pretpostavljao da se iza toga krije netko drugi. Uskoro sam saznao da je to sljedeća generacija Šarinih stasala pa sad ona priča svoju priču. Kako su u tom času imali tri lokala na tri različita mjesta, najstariji sin Pero, a uz njega Zrinka, Antonela i Tomislav polako su preuzimali upravljanje nekima od njih. A s mladima stižu i nove ideje. Prednjačio je Pero koji je dosta putovao po svijetu, a po glavi mu se počela vrtjeti naprvu heretička ideja – sushi. Probao je originalni japanski, kalifornijski, europski i što je više razmišljao i kušao, dolazio je do zaključka da ima smisla to vrhunsko jelo učiniti dalmatinskim, povezati ga s najboljim jadranskim namirnicama. A njih je već imao u rukama. Malostonska kamenica (Ostrea edulis) od vrste je koja se održala samo na tri mjesta u svijetu – u malim količinama u Francuskoj, u Istri i Malostonskom zaljevu. Zbog miješanja slatke i slane vode, utoka Neretve, izvora Trebišnjice u Bistrini te snažnih kurenata u zaljevu postoji stotinjak vrsta planktona više nego što ih uobičajeno ima u Jadranu. Stoga je jedinstvenog i očaravajućeg okusa. A to je i riba iz našeg dijela Jadrana – tuna koju i sam lovi, zubaci, orhani, cipoli – opet posebna zbog više minerala i planktona, više soli u moru, pa malostonska sol, verdura iz vlastita dvorišta… Ono što je imao doma zapravo je bolje od onoga što imaju Japanci pa bi sigurno njihov način pripreme morskih delicija od sirove hrane bio pun pogodak.
