Jedne srijede, krajem studenog prošle godine, Linda je spakirala svoje torbe i zauvijek “odriješila cime” u svojem londonskom portu. Bez zabave i slavlja, koje je ostavila za neku drugu prigodu, jer shvatila je da bi se u toj jednoj večeri vjerojatno morala suočiti s previše sjećanja i emocija. Radije se odlučila to malo vremena utrošiti na pisanje pisma prijateljima i poznanicima, pa čak i poslovnim suradnicima, unatoč tome što bi za neke to moglo biti suviše osobno. No nije mnogo oklijevala već ga je poslala u nadi da će neke od njih nadahnuti da potraže važan dio svog života i izvan poslovnih krugova.
Početkom te godine vratila se iz Hrvatske u London s čvrstim namjerama da će pronaći posao do travnja, no kada je dobila ponudu “koja se ne odbija”, ipak ju je odbila jer duboko u sebi to nije htjela. Zapitala se tada ako to nije to što želi, što onda zapravo želi? Uskoro ju je trgnulo i raspoloženje popravilo pitanje njezine dobre prijateljice Annie, želi li jedriti oko svijeta s Alanom? Iako nije znala ništa o Alanu i njegovom brodu, znala je da želi ići, a njen je život odmah dobio drugačiju perspektivu.
Slučajno je tada nabasala na dvije pjesme koje su odjekivale u njoj, prva pjesnika W. B. Yeatsa koju izdvajamo u okviru u originalu na engleskom, kao i stihovi jedne pjesme grupe Arctic Monkeys:
This is how you are
Or have to be
In a decadent city
At the time of greed.
Na njeno zaprepaštenje shvatila je da joj London, gdje je živjela dugi niz godina, više ne čini dobro. Konstantno uništavanje njegove duše postalo je bolno za gledati te je htjela pobjeći. Ujedno je pritisak s nedostatkom novca počeo bivati sve veći, međutim uskoro se, nakon trivijalne epizode s kompostom za vrt, zapitala “Zašto bih ja trebala više novca? Zašto bih trebala raditi? Da bih kupila stvari koje mi ne trebaju i bez kojih mogu živjeti? Ne želim više raditi!”. I odluka je bila donesena, pa ispada da je radi samo par vreća komposta bila oslobođena!
Linda se uskoro srela s Alanom nekoliko puta kako bi učvrstili plan: jedrit će oko Novog Zelanda nekih tri do četiri mjeseca i ako sve bude “štimalo” na brodu uputit će se oko svijeta prema Borneu. Jedva je čekala da se plan počne ostvarivati. U međuvremenu se počela rješavati sve njene svjetovne imovine, a najteže je bilo, naravno, rastati se sa 100 pari cipela! Tim više jer su mnoge od njih nosile vrijedne uspomene, ali znala je da ako ih može dati u dobrotvorne svrhe da će biti slobodna otići.
Za svaki slučaj prije nego ih je odnijela sve je pažljivo fotografirala, a ipak je i zadržala nekoliko najvažnijih. Zapravo cijeli proces rješavanja stvari je bio katarzičan te je predstavljao zatvaranje jednog poglavlja u njenom životu, ali i stvaranje početka novog života u kojem nije bilo mjesta za previše prtljage. Napredovala je mentalno i emocionalno te se osjećala fizički olakšano. Bila je zadovoljna kad je samo 130 kilograma osobne prtljage (uključujući bicikl) transportirano u Hrvatsku, u njenu rodnu Velu Luku.
Spremna za polazak i ushićena, poslala je Alanu poruku, a dobila je neočekivan i kratak odgovor: “Oprosti, ali moram sve otkazati”. Doživjela je veliki šok, san joj je bio uništen, bila je bez novca i posla, pa i odjeće, s jednosmjernom kartom za Novi Zeland, bez ulazne vize. Potonula je na dno i razmišljala što joj je činiti. Tako izgubljena dotakla je dno, ali jednom kad se “dobila”, zapitala se o čemu se tu točno radilo. Shvatila je da zasigurno nije bila riječ o Alanu.
Prijatelj, vidjevši je uznemirenu, predložio je da se vrati na posao na godinu dana, na što je samo ljutito otpuhnula. Ta odluka koja joj je trebala promijeniti život nije bila laka za donijeti, a još manje za provesti. Ogromnu energiju na svim razinama trebala je pokrenuti da bi se to dogodilo, što je zahtijevalo snažan fokus i odlučnost. Činilo joj se nemogućim da ponovo skupi toliko energije i odlučnosti jednom kad ju posao opet okupira. Čvrsto je odlučila da neće mijenjati i više propitkivati svoju odluku te da će otići na Novi Zeland bez obzira na sve.
