Intervju Fulvio De Simoni
‘Kao i pri kupnji automobila, odabirete onaj koji vam se sviđa jer se podrazumijeva da motor radi, da kočnice rade. To vrijedi i za jahte, najprije vas privuče linija’
Jednog od vodećih talijanskih dizajnera jahti upoznao sam još 1996. godine u Portorožu tijekom prve Internautice. Već je bio priznat i poznat jer je radio za nekoliko talijanskih brodogradilišta, a osobito se proslavio potpisujući sve Pershinge i plijeneći pozornost njihovim ukupnim konceptom, linijama, pogonom i brzinom. Boravio je ondje nekoliko dana u društvu Tillija Antonellija, jednog od tadašnjih vlasnika Pershinga, i Matjaža Murka, njihova zastupnika, mojih dobrih prijatelja, pa smo nekoliko puta svi zajedno objedovali, naravno, razgovarajući o brodovima i moru. Malo smo u to doba znali o nautičkoj industriji u svijetu, upravo smo bili objavili trinaesti broj Mora i morali smo još mnogo učiti, a on nam je svojim pričama otvarao mnoga dotad skrivena vrata. Viđao sam i njega, a još češće jahte koje je projektirao, i nakon toga prvog susreta. Imena brodogradilišta i broj brodova samo su se umnožavali, nizali su se Aiconi, Abacusi, Rodmani, Astondoe, Wideri, Austin Parkeri, Filippettiji, Antago, Raffaelli, Mocchi, Evomarine i mnogi drugi, jahte su postajale sve veće, ali se na njima uvijek razabirao njegov potpis, želja da ne budu svakidašnje, da se razlikuju, da budu nekonformističke, inovativne koliko god je to u ovome globaliziranom svijetu moguće. Stoga, kad smo počeli razmišljati tko bi bio idealna osoba za intervju u ovome broju Mora, posvećenome velikim jahtama, dvojbe nije bilo. Okrenuo sam broj njegova studija u La Speziji i učas smo dogovorili da ga dođemo posjetiti.
Nekoliko dana poslije eto Mladena i mene u La Speziji, jednom od središta talijanske brodograđevne i nautičke industrije gdje Fulvio, vitalni sedamdesettrogodišnjak, ne prestaje raditi. U tomu ga prate dizajneri Enrico Lotti i Cristiano Tonarelli, ujedno i partneri u studiju s kojima surađuje već dvadeset godina, i četvero mladih i talentiranih dizajnera jahti.
(…)
Vratimo se malo unatrag, posve ste se osamostalili 1983. i osnovali Italprogetti.
Gregori i ja imali smo 7-8 klijenata pa smo si ih podijelili. Još dok smo radili zajedno, napravili smo neke barke za brodogradilište u kojem je radio Tilli Antonelli. Nakon nekog vremena nazvao me, rekao da bi želio sagraditi vlastiti brod. (…) Brod su predstavili na salonu u Genovi, bez motora, jer nisu imali novca za njegovu ugradnju. Dizaličar ih je „cinkario“ jer je prema težini osjetio da nedostaje motor pa su zbog toga platili kaznu. Brod su na sajmu vidjela dvojica prijatelja, jedriličar i motorist. Motoristu se svidjela barka i nagovorio je drugoga da je zajedno kupe. Obojica su bili prijatelji Michela Alboreta, vozača Formule 1, pa ju je kupio i on. Tako je sve krenulo od broda bez motora predstavljenog na sajmu. Tilli je znao kako prodavati. Napravio je ukupno tri broda i sva su tri bila na rivi u Cannesu, s Ferrarijima iz konsignacije, s Micheleom Alboretom, Alessandrom Nanninijem, također pilotom Formule 1. Svi su bili u luci da naprave mali šou… i tako je krenulo. Brod je bio Pershing 45. (…) Više pročitajte u 269. broju Mora.
Napisao: Braslav Karlić
Snimio: Mladen Šćerbe
